Latinski jezik
| Latinski jezik | |
| lingua Latina | |
| Države |  Vatikan |
| Regije | Apeninski poluotok, Europa |
| Govornici | † mrtav jezik |
| Razredba | indoeuropski italski latinsko-faliskički latinski |
| Službeni status | |
| Služben | Vatikan (za službene svrhe) |
| Ustanova | Papinska akademija za latinitet |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-1 | la |
| ISO 639-2 | lat |
| ISO 639-3 | ltn |
Latinski jezik je izumrli jezik iz skupine italskih jezika. U antici se izvorno govorio na Apeninskom poluotoku, a raširio po velikom dijelu Europe kao jezik Rimskog Carstva. Nakon raspada Rimakof Carstva iz latinskoga su nastali romanski jezici (talijanski, francuski i drugi). Iako tada više nije imao izvornih govornika, latinski je i u idućim stoljećima opstao u upotrebi kao službeni jezik brojnih europskih zemalja te zapadnog kršćanstva, koristio se u znanosti, književnosti i pravu. Služio je kao lingua franca europske kulture i utjecao na druge europske jezike. S vremenom njegova upotreba ipak opada, osobito u 19. stoljeću, a ulogu latinskog preuzimaju različiti nacionalni jezici. Danas je službeni jezik Katoličke Crkve.
Izvorno je latinski jezik pokrajine Lacija i grada Rima pa je stoga imao malu dijalektalnu raznolikost.
Najstariji natpis na latinskome datira se u 7. stoljeće prije Krista: Fibula Praenestina (Fibula iz Preneste). Iako je tekst na njoj autentičan arhaičan latinski, sama je fibula vrlo vjerojatno krivotvorina. Stoga se kao pravi najstariji natpis ipak uzima Duenosov natpis iz 7. ili 6. stoljeća prije Krista urezan na posudi za piće. Taj je magijski tekst teško odgonetnuti.[1]
Jako je loše očuvan Lapis Niger (Natpis s Foruma, Crni kamen) iz otprilike 550. godine pr. Kr. Natpis iz Lavinija jest brončana pločica iz 500-ih godina. U temeljima hrama u Satriku (30 kilometara od Rima) nađen je Lapis Satricanus iz 6. stoljeća prije Krista.
Kasnijim prepisivanjem iskrivljeni su Carmen Arvale i Carmen Saliare te Leges XII tabularum (Zakonik dvanaest ploča) iz 5./4. stoljeća.[1]
Prva rimska širenja obuhvatila su Apeninski poluotok gdje je latinski istisnuo lokalne idiome i jezike: već oko 100. godine prije Krista gotovo čitava Italija govori latinski. Kako se od 2. stoljeća rimska vlast počela širiti po čitavom Sredozemlju, tako je i latinski jezik izlazio iz okvira drevne Italije i prerastao u svjetski jezik.
Književni, klasični latinski nije odgovarao govornomu jeziku ljudi: vulgarnomu latinskom koji je bio kolokvijalni jezik stanovništva, korišten u svakodnevnomu životu. Upravo je ta varijanta predak romanskih jezika.
U razvoju latinskoga jezika odsudnu su ulogu odigrali prvi rimski književnici, ugledajući se na starogrčki jezik, mijenjali i prilagođavali književnomu i filozofskomu izričaju.
Latinski jezik je ostavio dubok trag u hrvatskoj povijesti i kulturi. Latinskim jezikom napisani su brojni hrvatski povijesni državno-pravni dokumenti, listine i spomenici, od kojih je najstarija sačuvana Trpimirova darovnica iz 852., a iz upotrebe izlazi tijekom 19. stoljeća. Koristio u Hrvatskom saboru sve do 1847.[2]
Do 18. stoljeća latinski se u Hrvatskoj često nazivao dijačkim (đačkim) jezikom jer su se njime služili đaci, to jest školovani ljudi.[3]
- 1 2 Kapović, Mate. 2008. Uvod u indoeuropsku lingvistiku: pregled jezikâ i poredbena fonologija. Matica Hrvatska. Zagreb. ISBN 978-953-150-847-6
- ↑ Krstić, Kruno. 1962. Latinitet kod Južnih Slavena. Enciklopedija Jugoslavije. 5 (Jugos-Mak). Leksikografski zavod FNRJ. Zagreb. str. 478–494
- ↑ Daničić, Đuro; Valjavac, Matija; Budmani, Pero. 1884–1886. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Dio II: Četa—Đavli. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb. str. 955
- Wikipedija na latinskom jeziku
- latinski jezik. Hrvatska enciklopedija
- srednjovjekovni latinski. Hrvatska enciklopedija
- novolatinski. Hrvatska enciklopedija
