Fonetika
| Dio niza članaka o |
| Lingvistici |
|---|
1, 2: usne
3: zubi
4: desni (alveole)
6: prednji dio tvrdoga nepca
7: tvrdo nepce (palatum)
8: mehko nepce (velum)
9: resica (uvula)
10: ždrijelo
11: grkljan
13: korijen jezika
14: stražnji dio leđa jezika
15: srednji dio leđa jezika
16: prednji dio jezika
17: vrh jezika
Fonetika (grč. φωνή, phone = glas) jest grana lingvistike koja proučava kako ljudi proizvode i percipiraju zvukove ili, u slučaju znakovnih jezika, ekvivalentne aspekte znaka.[1] Lingvisti koji se specijaliziraju za proučavanje fizičkih svojstava govora nazivaju se fonetičari. Fonetika se tradicionalno dijeli na tri discipline: artikulacijsku, akustičnu i auditivnu fonetiku. Tradicionalno, minimalna lingvistička jedinica fonetike je glas – govorni zvuk u jeziku koji se razlikuje od fonološke jedinice fonema; fonem je apstraktna kategorizacija glasova i također se definiše kao najmanja jedinica koja ima razlikovnu funkciju u bilo kojem jeziku.[2]
Fonetika se bavi dvama aspektima ljudskog govora: produkcijom (načinima na koje ljudi proizvode zvukove) i percepcijom (načinom na koji se govor razumijeva). Komunikacijski modalitet jezika opisuje metodu kojom jezik proizvodi i percipira jezike. Jezici s oralno-auralnim modalitetima poput engleskog proizvode govor usmeno i percipiraju govor slušno (koristeći uši). Znakovni jezici, poput australskog (Auslan) i američkog znakovnog jezika (ASL), imaju manualno-vizualni modalitet, proizvodeći govor ručno (koristeći ruke) i percipirajući govor vizualno. ASL i neki drugi znakovni jezici imaju uz to i manualno-manualni dijalekt za upotrebu u taktilnom znakovnom izražavanju gluhoslijepih govornika gdje se znakovi proizvode rukama i percipiraju također rukama.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ↑ O'Grady 2005, str. 15.
- ↑ Matthew Lynch (7. 4. 2021). "The Differences Between a Phone, Phoneme and an Allophone". The Edvocate. Pristupljeno 6. 2. 2023.
