close
Prijeđi na sadržaj

Biblija

Uredi poveznice
Stranicu mogu uređivati samo prijavljeni suradnici (istječe: neograničeno); Stranicu mogu premjestiti samo prijavljeni suradnici (istječe: neograničeno)
Izvor: Wikipedija
BERJAYA
Biblija – Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

Biblija je zbirka religijskih tekstova koja ima središnje mjesto u kršćanstvu i judaizmu, a cijenjena je i u drugim abrahamskim religijama, poput islama. Biblije su antologije, odnosno zbirke tekstova različitih književnih vrsta, pri čemu se kanonski sadržaj razlikuje među vjerskim tradicijama. Hebrejska Biblija izvorno je napisana na hebrejskom jeziku (uz neke dijelove na aramejskom), dok je drugi dio kršćanske Biblije, poznat kao Novi zavjet, izvorno napisan na dijalektu grčkog zvanom koine. Biblijski tekstovi obuhvaćaju upute, pripovijesti, poeziju, poslanice, proročanstva i druge književne vrste. Zbirka spisa koju određena vjerska tradicija ili zajednica priznaje kao dio Biblije naziva se biblijski kanon. Vjernici Bibliju uglavnom smatraju nadahnutom od Boga, premda se njihova shvaćanja toga nadahnuća i načini tumačenja tekstova razlikuju.

Religijske tekstove, odnosno sveti spise, tijekom vremena sastavljale su i okupljale u različite službene zbirke različite vjerske zajednice. Najstarija zbirka obuhvaćala je prvih pet knjiga Biblije, koje se na hebrejskom nazivaju Tora („Zakon“ ili „Pouka“), a na grčkom Petoknjižje (Pentateuh, „pet knjiga“). Drugi najstariji dio čini zbirka povijesnih pripovijesti i proročanstava, poznata kao Nevi'im („Proroci“). Treću zbirku, Ketuvim („Spisi“), čine psalmi, poslovice i povijesne pripovijesti. Tanah (hebr. תָּנָ״ךְ, Tanakh) alternativni je naziv za Hebrejsku Bibliju. Masoretski tekst srednjovjekovna je hebrejsko-aramejska verzija Tanaha koju suvremeni rabinski judaizam smatra mjerodavnim tekstom Hebrejske Biblije. Septuaginta je prijevod Tanaha na koine iz 3. i 2. stoljeća pr. Kr., koji se u velikoj mjeri podudara s Hebrejskom Biblijom.

Kršćanstvo je nastalo iz judaizma razdoblja Drugoga hrama te je kao temelj prvoga dijela svoje Biblije, odnosno Staroga zavjeta, koristilo Septuagintu. Rana Crkva nastavila je židovsku tradiciju pisanja i prihvaćanja knjiga koje je smatrala nadahnutima i autoritativnima. Evanđelja, koja donose izvještaje o Isusovu životu i učenju, s Pavlovim poslanicama i drugim spisima, postupno su oblikovala Novi zavjet. Najstariji dijelovi Biblije možda potječu još iz oko 1200. godine pr. Kr., dok je većina novozavjetnih knjiga nastala tijekom 1. stoljeća.

S procijenjenih više od pet milijardi prodanih primjeraka, kršćanska Biblija najprodavanija je knjiga svih vremena. Biblijski tekstovi imali su dubok utjecaj na zapadnu kulturu i povijest, kao i na kulture diljem svijeta. Proučavanje tih tekstova kroz biblijsku kritiku također je neizravno utjecalo na kulturu i povijest. Neki smatraju da biblijski tekstovi sadrže moralno problematične sadržaje, povijesne netočnosti ili da su tijekom vremena bili iskrivljeni, dok ih drugi vide kao vrijedan povijesni izvor za određene narode i događaje te kao izvor etičkih načela. Kršćanska Biblija danas je prevedena ili se prevodi na približno polovicu svih svjetskih jezika.

Etimologija

Pojam Biblija može se odnositi na Hebrejsku Bibliju, koja odgovara kršćanskom Starom zavjetu, ili na kršćansku Bibliju, koja uz Stari zavjet sadrži i Novi zavjet.[1]

Riječ Bible potječe od izraza grčkog dijalekta koine τὰ βιβλία (ta biblia), što znači „knjige” (jednina: βιβλίον, biblion).[2] Sama riječ biblion doslovno znači „svitak”, a kasnije je postala uobičajena grčka riječ za knjigu.[3] Ona je umanjenica riječi βύβλος (byblos), koja označava egipatski papirus, a možda je nazvana prema feničkoj luci Biblos (poznatoj i kao Gebal), odakle se egipatski papirus izvozio u Grčku.[4]

Izraz ta biblia koristili su helenizirani Židovi za svoje svete spise.[5] Ivan Zlatousti, u svojim Homilijama o Evanđelju po Mateju održanima između 386. i 388. godine, vjerojatno je prvi autor koji je izraz ta biblia („knjige”) upotrijebio za zajedničko označavanje Staroga i Novoga zavjeta.[6]

Latinski izraz biblia sacra („svete knjige”) prijevod je grčkoga izraza τὰ βιβλία τὰ ἅγια (ta biblia ta hagia), koji također znači „svete knjige”.[7] U srednjovjekovnom latinskom jeziku biblia je bila skraćeni oblik izraza biblia sacra. S vremenom se počela shvaćati kao imenica ženskoga roda u jednini (biblia, genitiv biblije), pa je kao takva preuzeta u mnoge zapadnoeuropske jezike.[8]

Razvoj i povijest

Složeni razvoj različitih tekstova koji čine Bibliju još uvijek nije u potpunosti razjašnjen. Najstarije biblijske knjige započele su kao pjesme i pripovijesti koje su se usmeno prenosile s naraštaja na naraštaj. Znanstvenici 21. stoljeća tek su na početku istraživanja odnosa između pisanja, izvođenja, pamćenja i usmene dimenzije tih tekstova. Današnje spoznaje upućuju na to da pisana i usmena predaja nisu bile strogo odvojene, budući da se drevno pisanje učilo i prenosilo kroz zajedničko usmeno izvođenje.[9] Bibliju su napisali i sastavili brojni autori, od kojih su mnogi nepoznati, a potjecali su iz različitih kultura i društvenih sredina.[10]

Britanski bibličar John K. Riches piše:[11]

Biblijski tekstovi nastajali su tijekom razdoblja u kojem su se životni uvjeti njihovih autora – politički, kulturni, gospodarski i okolišni – uvelike razlikovali. Postoje tekstovi koji odražavaju nomadski način života, tekstovi ljudi koji su živjeli u uređenoj monarhiji i u okviru hramskoga kulta, tekstovi nastali u progonstvu, tekstovi proizašli iz teškoga ugnjetavanja pod stranom vlašću, dvorski tekstovi, tekstovi putujućih karizmatskih propovjednika te tekstovi autora koji se predstavljaju kao obrazovani helenistički pisci. To je vremensko razdoblje koje obuhvaća djela Homera, Platona, Aristotela, Tukidida, Sofokla, Cezara, Cicerona i Katula. U tom razdoblju dolazi do uspona i pada Asirskoga Carstva (od 12. do 7. stoljeća pr. Kr.) i Perzijskoga Carstva (od 6. do 4. stoljeća pr. Kr.), pohoda Aleksandra Velikoga (336. – 326. pr. Kr.), uspona Rima i njegove prevlasti nad Sredozemljem (od 4. stoljeća pr. Kr. do uspostave Principata 27. pr. Kr.), razaranja Jeruzalemskoga hrama (70. godine) te širenja rimske vlasti na dijelove Škotske (84. godine).

Biblijske su knjige izvorno pisane i prepisivane rukom na svicima od papirusa.[12] Nijedan izvorni rukopis nije sačuvan, zbog čega je vrijeme nastanka pojedinih tekstova teško odrediti i predmet je brojnih rasprava. Na temelju jezične i povijesne analize, znanstvenici Ronald Hendel i Jan Joosten najstarije dijelove Hebrejske Biblije, poput Deborine pjesme u Knjizi o sucima (Suci 5) i pripovijesti o Samsonu (Suci 16; 1. Samuelova), smještaju u rano željezno doba prije uspostave izraelske monarhije, oko 1200. pr. Kr.[13]

Godine 1947. u špiljama kod Kumran otkriveni su svici s Mrtvog mora. Ti se rukopisi smještaju između 250. pr. Kr. i 100. godine po. Kr. te predstavljaju najstarije sačuvane primjerke knjiga Hebrejske Biblije koji nisu tek ulomci.[14]

Najstariji rukopisi vjerojatno su bili zapisani paleohebrejskim pismom, vrstom klinopisa sličnog drugim pismima istoga razdoblja.[15] Progonstvo u Babilon najvjerojatnije je potaknulo prijelaz na četvrtasto pismo (aramejsko) između 5. i 3. stoljeća pr. Kr.[16] Od vremena svitaka s Mrtvog mora Hebrejska Biblija pisala se s razmacima između riječi radi lakšega čitanja.[17] Do 8. stoljeća masoreti su dodali oznake za samoglasnike.[18] Leviti i pisari održavali su tekstove, a neki su se tekstovi oduvijek smatrali autoritativnijima od drugih.[19] Pisari su očuvali, ali i mijenjali tekstove prilagođavanjem pisma, osuvremenjivanjem arhaičnih oblika i ispravljanjem pogrešaka. Ti su hebrejski tekstovi prepisivani s velikom pažnjom.[20]

Knjige koje su smatrane Svetim pismom različite su vjerske zajednice tijekom vremena sastavljale u različite biblijske kanone, odnosno službene zbirke svetih spisa.[21] Najstarija takva zbirka, koja obuhvaća prvih pet biblijskih knjiga, naziva se Tora („zakon”, „pouka” ili „učenje”), odnosno Petoknjižje, te je prihvaćena kao židovski kanon do 5. stoljeća pr. Kr.

Druga zbirka, nazvana Nevi'im („Proroci”), sastoji se od povijesnih i proročkih knjiga te je kanonizirana u 3. stoljeću pr. Kr. Treća zbirka, Ketuvim („Spisi”), sadržava psalme, mudrosne izreke i povijesne pripovijesti, a kanonizirana je između 2. stoljeća pr. Kr. i 2. stoljeća po. Kr.[22]

Te tri zbirke, napisane pretežno na biblijskom hebrejskom jeziku, uz pojedine dijelove na aramejskom, zajedno čine Hebrejsku Bibliju ili TaNaKh (akronim od Tora, Nevi'im i Ketuvim).[23]

Hebrejska Biblija

Postoje tri glavne povijesne verzije hebrejske Biblije: Septuaginta, Masoretski tekst i Samaritansko Petoknjižje (koje sadrži samo prvih pet knjiga). One su međusobno povezane, ali nisu slijedile isti razvojni put.

Septuaginta, ili LXX, prijevod je hebrejskih svetih spisa i nekih povezanih tekstova na grčki dijalekt koine. Vjeruje se da ju je prevelo približno sedamdeset ili sedamdeset i dva pisara i starješine helenističkih Židova.[24] Rad na prijevodu započeo je u Aleksandriji krajem 3. stoljeća pr. Kr., a dovršen je do 132. pr. Kr.[25][26] Vjerojatno ju je naručio egipatski kralj Ptolemej II. Filadelf kako bi zadovoljio potrebe Židova u grčko-rimskoj dijaspori koji su govorili grčki.[25][27] Najstariji sačuvani cjeloviti primjerci Septuaginte potječu iz razdoblja između 3. i 5. stoljeća poslije Krista, dok su fragmenti pronađeni još iz 2. stoljeća pr. Kr.[28] Revizije njezina teksta započele su već u 1. stoljeću pr. Kr.[29] Fragmenti Septuaginte pronađeni su među Svicima s Mrtvog mora, a dijelovi njezina teksta nalaze se i na sačuvanim egipatskim papirusima iz 2. i 1. stoljeća pr. Kr. te iz 1. stoljeća poslije Krista.[29]:5

Masoreti su počeli razvijati ono što će postati autoritativni hebrejski i aramejski tekst 24 knjige hebrejske Biblije unutar rabinskog judaizma pred kraj talmudskog razdoblja, otprilike između 300. i 500. godine poslije Krista, iako je točan datum teško utvrditi.[30][31][32] U 6. i 7. stoljeću tri su židovske zajednice razvile sustave za precizno zapisivanje teksta, uključujući vokalizaciju i naglaske poznate pod nazivom masora, od čega potječe izraz „masoretski“.[30] Ti rani masoretski učenjaci djelovali su prvenstveno u galilejskim gradovima Tiberijadi i Jeruzalemu te u Babiloniji, današnjem Iraku. Oni koji su živjeli u židovskoj zajednici u Tiberijadi u drevnoj Galileji izrađivali su prijepise hebrejske Biblije bez standardiziranog predloška kakav je postojao u babilonskoj tradiciji. Zbog toga su njihov izgovor hebrejskog biblijskog teksta, poznat kao tiberijski hebrejski, i njihove bilješke u određenim aspektima odstupali od babilonske tradicije.[33] Te su razlike u 9. stoljeću usklađene u standardizirani tekst poznat kao Masoretski tekst.[34] Najstariji sačuvani potpuni primjerak jest Lenjingradski kodeks, koji datira oko 1000. godine poslije Krista.[35]

Samaritansko Petoknjižje verzija je Tore koju samaritanska zajednica čuva od davnine, a europski su ga znanstvenici ponovno otkrili u 17. stoljeću. Najstariji sačuvani primjerci potječu iz približno 1100. godine poslije Krista.[36] Samarijanci u svoj biblijski kanon uključuju samo Petoknjižje (Toru).[37] Ne priznaju božansko autorstvo ni nadahnuće nijedne druge knjige židovskog Tanaha. Postoji i Samaritanska knjiga o Jošui, djelomično temeljena na Knjizi o Jošui iz Tanaha, ali je Samarijanci smatraju nekanonskom svjetovnom povijesnom kronikom.[38]

Prvi kodeksni oblik hebrejske Biblije nastao je u 7. stoljeću. Kodeks je prethodnik moderne knjige. Popularizirali su ga rani kršćani, a izrađivao se presavijanjem jednog lista papirusa napola, čime su nastajale „stranice“. Spajanjem više takvih presavijenih listova nastajala je „knjiga“ koja je bila pristupačnija i prenosivija od svitaka. Prvo potpuno tiskano izdanje hebrejske Biblije proizvedeno je 1488. godine.[39]

Novi zavjet

BERJAYA
List svečane Biblije zagrebačke katedrale, XIV. st.

Tijekom uspona kršćanstva u 1. stoljeću poslije Krista, novi su sveti spisi pisani na grčkom dijalektu koine. Kršćani su te spise kasnije nazvali „Novi zavjet“, a Septuagintu su počeli nazivati „Stari zavjet“.[40]

Novi zavjet sačuvan je u većem broju rukopisa nego bilo koje drugo antičko djelo.[41][42] Većina ranih kršćanskih prepisivača nije bila profesionalno obučena za pisarski rad.[43] Mnoge kopije evanđelja i Pavlovih poslanica izradili su pojedini kršćani tijekom relativno kratkog razdoblja, vrlo brzo nakon što su izvorni tekstovi napisani.[44]

Postoje dokazi u sinoptičkim evanđeljima, spisima ranih crkvenih otaca, djelima Marciona i Didahea da su kršćanski dokumenti bili u optjecaju prije kraja 1. stoljeća.[45][46] Pavlove poslanice kružile su još za njegova života, a smatra se da je Pavao umro prije 68. godine tijekom vladavine cara Nerona.[47][48] Rani kršćani prenosili su te spise diljem Rimskog Carstva te ih prevodili na starosirijski, koptski, etiopski, latinski i druge jezike.[49]

Stručnjak za Novi zavjet Bart Ehrman objašnjava kako su ti brojni tekstovi kasnije među znanstvenicima svrstani u različite skupine:

Tijekom prvih stoljeća Crkve, kršćanski su se tekstovi prepisivali ondje gdje su bili napisani ili doneseni. Budući da su se tekstovi umnažali lokalno, nije iznenađujuće da su različita područja razvila različite tekstualne tradicije. Drugim riječima, rukopisi u Rimu imali su mnoge iste pogreške jer su uglavnom bili „unutarnji“ dokumenti, prepisivani jedni s drugih. Na njih nisu značajno utjecali rukopisi koji su se prepisivali u Palestini. Palestinski su rukopisi razvili vlastite značajke koje su se razlikovale od onih u mjestima poput Aleksandrije u Egiptu. Osim toga, neka su područja u ranim stoljećima imala vještije pisare od drugih.[50] Suvremeni znanstvenici zaključili su da su pisari u Aleksandriji, velikom intelektualnom središtu antičkog svijeta, bili posebno savjesni čak i u tim ranim stoljećima te da je ondje tijekom desetljeća sačuvan vrlo čist oblik tekstova ranokršćanskih spisa zahvaljujući predanim i relativno vještim kršćanskim prepisivačima.

Te različite povijesti prijenosa tekstova dovele su do onoga što suvremeni znanstvenici nazivaju prepoznatljivim „tipovima teksta“. Četiri najčešće prepoznata tipa su aleksandrijski, zapadni, cezarejski i bizantski.[51]

Popis knjiga uključenih u katoličku Bibliju utvrđen je kao kanon na Rimskom saboru 382. godine, a potom potvrđen na saborima u Hiponu 393. godine i Kartagi 397. godine. Između 385. i 405. godine rana je Crkva svoj kanon prevela na vulgarni latinski jezik, odnosno latinski kojim su govorili obični ljudi. Taj je prijevod poznat pod nazivom Vulgata.[52]

Od tada su katolički kršćani održavali ekumenske sabore kako bi standardizirali svoj biblijski kanon. Tridentski sabor, održan od 1545. do 1563. godine kao odgovor Katoličke Crkve na protestantsku reformaciju, proglasio je Vulgatu službenim latinskim prijevodom Biblije.[53]

Tijekom vremena razvili su se različiti biblijski kanoni. Kršćanski biblijski kanoni obuhvaćaju 73 knjige u kanonu Katoličke Crkve, 66 knjiga u kanonu većine protestantskih zajednica te 81 knjigu u kanonu Etiopske pravoslavne Crkve Tewahedo, među ostalima.[54]

Judaizam je dugo prihvaćao jedan autoritativni tekst, dok kršćanstvo nikada nije imalo jednu službenu verziju, nego mnoštvo različitih rukopisnih tradicija.[55]

Varijante tekstova

Svi biblijski tekstovi bili su prepisivani s velikim poštovanjem i pažnjom. Ipak, u svim biblijskim rukopisima postoje prijenosne pogreške, poznate kao varijante.

Varijanta je svako odstupanje između dvaju tekstova. Tekstualni kritičar Daniel B. Wallace objašnjava da se svako odstupanje računa kao jedna varijanta, bez obzira na to koliko je rukopisa potvrđuje.[56][57] A variant is any deviation between two texts. Textual critic Daniel B. Wallace explains, "Each deviation counts as one variant, regardless of how many MSS [manuscripts] attest to it."[58] Hebraist Emanuel Tov ističe da taj izraz nije vrijednosni sud, nego jednostavno označava činjenicu da su se razvojni putovi različitih tekstualnih tradicija razdvojili.[59]

Srednjovjekovni rukopisi hebrejske Biblije smatrani su iznimno preciznima te su služili kao najautoritativniji predlošci za prepisivanje drugih tekstova.[60] Unatoč tome, stručnjak za hebrejsku Bibliju David Carr navodi da i hebrejski tekstovi sadrže određene varijante.[61]

Većina varijanti nastala je slučajno, primjerice zbog zatipaka, no neke su promjene bile namjerne.[62] U hebrejskom tekstu takozvane „memorijske varijante“ uglavnom su slučajne razlike koje se očituju, primjerice, u promijenjenom redoslijedu riječi, kao što se vidi usporedbom određenih odlomaka u Prvoj knjizi Ljetopisa i Drugoj knjizi o Samuelu. Varijante također uključuju zamjenu riječi njihovim sinonimima, razlike u značenju i gramatici te veće promjene u rasporedu teksta. Neke značajne revizije masoretskog teksta gotovo su sigurno bile namjerne.[63]

Namjerne promjene u novozavjetnim tekstovima unosile su se kako bi se poboljšala gramatika, uklonile proturječnosti, uskladili paralelni odlomci, spojila ili pojednostavila različita čitanja te iz teoloških razloga.[62][64]

Stručnjak za Stari zavjet Bruce K. Waltke napominje da je u novijem kritičkom izdanju hebrejske Biblije, Biblia Hebraica Stuttgartensia, zabilježena približno jedna varijanta na svakih deset riječi, što znači da oko 90 % hebrejskog teksta nema nikakvih varijacija. Četvrto izdanje Grčki Novi zavjet Ujedinjenih biblijskih društava bilježi varijante koje utječu na približno 500 od ukupno 6900 riječi, odnosno na oko 7 % teksta.[65]

Sadržaj i teme

Teme

BERJAYA
Gustave Doré, Stvaranje svjetla, 1866.

Pripovijesti, zakoni, mudre izreke, prispodobe i jedinstveni književni žanrovi Biblije pružaju mogućnost rasprave o gotovo svim pitanjima koja zanimaju ljudska bića. Među njima su uloga žena,[66]:203 spolnost,[67] djeca, brak,[68] susjedi,[69]:24 prijatelji, priroda autoriteta i dijeljenja moći,[70]:45–48 životinje, drveće i priroda,[71]:xi novac i gospodarstvo,[72]:77 rad, međuljudski odnosi,[73] tuga, očaj i priroda radosti.[74]

Filozof i etičar Jaco Gericke dodaje da su u biblijskim tekstovima implicitno prisutna pitanja poput značenja dobra i zla, prirode ispravnog i pogrešnog, kriterija moralnog prosuđivanja, valjanih izvora morala, podrijetla i stjecanja moralnih uvjerenja, ontološkog statusa moralnih normi, moralnog autoriteta, kulturnog pluralizma te pretpostavki o prirodi vrijednosti i ljepote.[75]

Međutim, prepoznavanje tema u pojedinim biblijskim tekstovima može biti zahtjevno.[76] Velik dio Biblije napisan je u obliku pripovijesti, a biblijski narativi uglavnom se suzdržavaju od izravnih pouka. U nekim tekstovima nije lako odrediti autorovu namjeru.[77] Čitatelju je često prepušteno da sam procijeni što je dobro ili loše, ispravno ili pogrešno, a put prema razumijevanju i primjeni rijetko je potpuno jasan.[78]

Bog se ponekad prikazuje kao aktivni sudionik radnje, no mnogo češće tekstovi ne govore mnogo o njegovoj reakciji na događaje.[79] Često se uopće ne spominje odobrava li ili osuđuje postupke likova. Pisac ne daje izravan komentar pa čitatelj mora sam izvesti zaključke.[79] Židovski filozofi Shalom Carmy i David Shatz ističu da Biblija često stavlja jedne uz druge naizgled proturječne ideje, bez dodatnog objašnjenja ili opravdanja.[80]

Hebrejska Biblija sadrži pretpostavke o prirodi znanja, vjerovanja, istine, tumačenja, razumijevanja i misaonih procesa.[81] Etičar Michael V. Fox piše da je temeljno načelo Knjige Mudrih izreka uvjerenje da je korištenje ljudskog uma nužan i dovoljan uvjet za ispravno i uspješno ponašanje u svim područjima života.[82]

Biblija također poučava o prirodi valjanih argumenata, prirodi i snazi jezika te njegovu odnosu prema stvarnosti.[75] Prema Alanu Mittlemanu, profesoru židovske filozofije, Biblija nudi obrasce moralnog razmišljanja koji se usredotočuju na ponašanje i karakter.[83][84]

U biblijskoj metafizici ljudi posjeduju slobodnu volju, ali ona je relativna i ograničena.[85] Prema nekim kršćanskim filozofskim tumačenjima, volja predstavlja središte ljudske osobe, a ono što čovjek voli određuje njegov najdublji identitet.[86]

Prirodni zakon pojavljuje se u mudrosnoj književnosti, kod proroka, u Poslanici Rimljanima, Djelima apostolskim i Knjizi Amosa. U tim tekstovima čak se i narodi izvan Izraela smatraju odgovornima za svoje moralne odluke, iako ne poznaju hebrejskog Boga.[87]

Politički teoretičar Michael Walzer smatra da se politika u hebrejskoj Bibliji temelji na savezu, zakonu i proroštvu, što predstavlja rani oblik gotovo demokratske političke etike.[88] Ključni elementi biblijskog kaznenog prava proizlaze iz vjerovanja da je Bog izvor pravde i sudac svih ljudi, uključujući i one koji provode pravdu na zemlji.[89]

Carmy i Shatz zaključuju da Biblija prikazuje Božji karakter, donosi prikaz stvaranja svijeta, iznosi metafizički pogled na božansku providnost i Božje djelovanje u svijetu, predlaže temelj za moral, raspravlja o mnogim aspektima ljudske naravi te često postavlja poznato filozofsko pitanje kako je moguće da Bog dopušta postojanje zla.[90]

Hebrejska Biblija

Autoritativni tekst hebrejske Biblije temelji se na masoretskom tekstu (Lenjingradski kodeks), koji potječe iz 1008. godine. Zbog toga se hebrejska Biblija ponekad naziva i Masoretski tekst.[91]

Hebrejska Biblija poznata je i pod nazivom Tanah. Taj naziv odražava trodijelnu podjelu hebrejskih svetih spisa: Tora („Pouka“), Nevi'im („Proroci“) i Ketuvim („Spisi“), pri čemu naziv nastaje od početnih slova tih dijelova.[92] Tek u Babilonskom Talmudu, oko 550. godine, prvi put se pojavljuje popis sadržaja ove tri skupine spisa.[93]

Tanah je uglavnom napisan na biblijskom hebrejskom jeziku, dok su manji dijelovi napisani na biblijskom aramejskom jeziku (Ezra 4:8–6:18 i 7:12–26, Jeremija 10:11, Daniel 2:4–7:28). Aramejski je u to vrijeme bio opći, zajednički jezik velikog dijela semitskog svijeta.[94]

Tora

Tora (תּוֹרָה) poznata je i kao „Pet knjiga Mojsijevih“ ili Petoknjižje, što znači „pet svitaka“.[95] Tradicionalno se smatralo da je Bog sam diktirao ove knjige Mojsiju.[96][97] Od 17. stoljeća znanstvenici smatraju da su izvorni tekstovi nastali iz više anonimnih autora, iako postoji mogućnost da je Mojsije prvi objedinio različite izvore.[98][99] Postoje različite hipoteze o tome kada i kako je Tora nastala,[100] no općenito se smatra da je svoj konačni oblik dobila tijekom vladavine Ahemenidskog Carstva (otprilike 450. – 350. pr. Kr.),[101][102] ili možda u ranom helenističkom razdoblju (333. – 164. pr. Kr.).[103]

Hebrejski nazivi knjiga potječu od prvih riječi u svakom tekstu. Tora se sastoji od sljedećih pet knjiga:

Prvih jedanaest poglavlja Knjige Postanka opisuje stvaranje (ili uređenje) svijeta i ranu povijest Božjeg odnosa s čovječanstvom. Preostala poglavlja Postanka govore o Božjem savezu s patrijarsima Abrahamom, Izakom i Jakovom (Izraelom) te Jakovljevim sinovima, „sinovima Izraelovim“, osobito Josipom. Opisuje se kako je Bog zapovjedio Abrahamu da napusti svoj dom u gradu Uru i ode u zemlju Kanaan, te kako su kasnije Izraelci otišli u Egipat.

Preostale četiri knjige Tore govore o Mojsiju, koji je živio nekoliko stoljeća nakon patrijarha. On vodi Izraelce iz ropstva u drevnom Egiptu, obnavlja njihov savez s Bogom na planini Sinaj i vodi ih kroz pustinju dok nova generacija ne postane spremna ući u zemlju Kanaan. Tora završava Mojsijevom smrću.[104]

Zapovijedi u Tori čine temelj židovskog vjerskog zakona. Tradicija navodi da postoji 613 zapovijedi (mitzvot).

Nevi’im

Nevi’im (hebrejski: נְבִיאִים, „Proroci”) drugi je glavni dio Tanaha, između Tore i Ketuvima. Sastoji se od dvije podskupine: Ranih proroka (koji obuhvaćaju knjige Jošue, Suca, Samuela i Kraljeva) te Kasnijih proroka (koji obuhvaćaju Izaiju, Jeremiju, Ezekiela i Dvanaest malih proroka).

Nevi’im prikazuje povijest uspona hebrejske monarhije i njezine podjele na dva kraljevstva: Kraljevstvo Izrael i Kraljevstvo Juda. Naglasak je na sukobima između Izraelaca i drugih naroda, kao i unutarnjim sukobima među samim Izraelcima, posebno između vjernika u Jahvu i štovatelja stranih bogova, te na kritici neetičnog i nepravednog ponašanja izraelskih elita i vladara. U tim događajima proroci imaju ključnu i vodeću ulogu. Tekst završava osvajanjima: najprije asirskog osvajanja Kraljevstva Izraela, a zatim babilonskog osvajanja Kraljevstva Juda te uništenjem Hrama u Jeruzalemu.

Rani proroci

Rani proroci obuhvaćaju knjige Jošue, Suca, Samuela i Kraljeva. Oni započinju pripovijest odmah nakon Mojsijeve smrti, s Božjim postavljanjem Jošue za njegova nasljednika, koji vodi Izraelce u Obećanu zemlju. Pripovijest završava oslobađanjem posljednjeg kralja Jude iz zatočeništva.

Ako se Samuel i Kraljevi promatraju kao jedinstvene knjige, oni obuhvaćaju:

Kasniji proroci

Kasniji proroci obuhvaćaju Izaiju, Jeremiju, Ezekiela i Dvanaest malih proroka, koji se smatraju jednom knjigom.

  • Hošea osuđuje štovanje drugih bogova i uspoređuje Izrael s nevjernom ženom.
  • Joel sadrži jadikovku i Božje obećanje.
  • Amos govori o socijalnoj pravdi i primjeni moralnih načela na sve ljude.
  • Obadija govori o sudu nad Edomom i obnovi Izraela.
  • Jona opisuje nevoljko poslanje u Ninivu i njezino pokajanje.
  • Mihej kritizira nepravedne vođe, brani siromašne i najavljuje mir u svijetu.
  • Nahum naviješta propast Ninive.
  • Habakuk naglašava povjerenje u Boga nasuprot Babilonu.
  • Sefanija najavljuje sud, ali i spas ostatka naroda.
  • Hagaj poziva na obnovu Drugog hrama.
  • Zaharija govori o Božjem blagoslovu nad onima koji se kaju i očiste.
  • Malahija kritizira religijsku i društvenu nemarnost.

Ketuvim

Ketuvim (na biblijskom hebrejskom: כְּתוּבִים, Kəṯūḇīm "spisi") treći je i posljednji dio Tanakha. Vjeruje se da je Ruach HaKodesh (Sveti Duh) nadahnuo pisanje Ketuvima, ali s jednim stupnjem manjim autoritetom od onoga koji ima proročanstvo.[105]

U masoretskim rukopisima (i nekim tiskanim izdanjima), Psalmi, Izreke i Job prikazani su u posebnom obliku s dva stupca koji naglašava njihov unutarnji paralelizam, što je uočeno rano u proučavanju hebrejske poezije. "Stihovi" (stisi) su linije koje čine stih "čiji su dijelovi paralelni po obliku i sadržaju".[106] Zajedno su ove tri knjige poznate kao Sifrei Emet (akronim naslova na hebrejskom – Job [איוב], Izreke [משלי], Psalmi [תהלים] daje Emet [אמ"ת], što je također hebrejska riječ za "istinu"). Hebrejska kantilacija je način pjevanja ritualnih čitanja onako kako su zapisana i označena u masoretskom tekstu Biblije. Psalmi, Job i Izreke čine skupinu s "posebnim sustavom" naglašavanja (akcenata) koji se koristi samo u ove tri knjige.[107]

Pet svitaka

Pet relativno kratkih knjiga: Pjesma nad pjesmama, Knjiga o Ruti, Tužaljke, Propovjednik i Knjiga o Esteri zajednički su poznate kao Hamesh Megillot (Pet svitaka). To su posljednje knjige prikupljene i označene kao mjerodavne (autoritativne) u židovskom kanonu, iako su u potpunosti dovršene tek u drugom stoljeću nove ere.[108]

Druge knjige

Knjige o Esteri, Danielu, Ezra-Nemija i Ljetopisi dijele prepoznatljiv stil koji ne dijeli nijedan drugi hebrejski književni tekst, bilo biblijski ili izvanbiblijski.[109] Nisu napisane uobičajenim stilom hebrejskog jezika iz razdoblja nakon sužanjstva (egzila). Autori ovih knjiga morali su iz nepoznatih razloga odabrati pisanje vlastitim, specifičnim stilom.[110]

  • Njihova naracija otvoreno opisuje relativno kasne događaje (tj. babilonsko sužanjstvo i kasniju obnovu Siona).
  • Talmudska tradicija svima njima pripisuje kasno autorstvo.
  • Dvije od njih (Daniel i Ezra) jedine su knjige u Tanakhu sa značajnim dijelovima napisanim na aramejskom jeziku.
Poredak knjiga

Sljedeći popis prikazuje knjige Ketuvima onim redoslijedom kojim se pojavljuju u većini današnjih tiskanih izdanja.

  • Tehillim (Psalmi) תְהִלִּים – antologija pojedinačnih hebrejskih vjerskih hvalospjeva (hvalospjeva).
  • Mishlei (Knjiga Izreka) מִשְלֵי – "zbirka zbirki" o vrijednostima, moralnom ponašanju, smislu života i ispravnom vladanju te njihovom utemeljenju u vjeri.
  • Iyov (Knjiga o Jobu) אִיּוֹב – govori o vjeri, bez razumijevanja ili opravdavanja patnje.
  • Shir ha-Shirim (Pjesma nad pjesmama) שִׁיר הַשִׁירִים (Pasha) – poezija o ljubavi i tjelesnosti (seksualnosti).
  • Ruth (Knjiga o Ruti) רוּת (Šavuot) – govori o Moabki Ruti koja odlučuje slijediti Boga Izraelaca i ostaje odana svojoj svekrvi, nakon čega biva nagrađena.
  • Eikha (Tužaljke) איכה (Deveti ava) [na hebrejskom se nazivaju i Kinnot] – zbirka poetskih tužaljki zbog uništenja Jeruzalema 586. godine prije Krista.
  • Qoheleth (Propovjednik) קהלת (Sukot) – sadrži mudrosne izreke oko kojih se znanstvenici razilaze. Je li pozitivan i životno potvrdan ili duboko pesimističan?
  • Ester (Knjiga o Esteri) אֶסְתֵר (Purim) – govori o Hebrejki u Perziji koja postaje kraljica i sprječava genocid nad svojim narodom.
  • Dani’el (Knjiga o Danielu) דָּנִיֵּאל – spaja proročanstvo i eshatologiju (posljednja vremena) u priči o Bogu koji spašava Daniela baš kao što će spasiti i Izrael.
  • ‘Ezra (Knjiga o Ezri – Knjiga o Nehemiji) עזרא – govori o obnovi jeruzalemskih zidina nakon babilonskog izgnanstva.
  • Divrei ha-Yamim (Ljetopisi) דברי הימים – sadrži rodoslovlja.

Židovska tekstualna tradicija nikada nije konačno utvrdila redoslijed knjiga u Ketuvimu. Babilonski Talmud (Bava Batra 14b–15a) navodi njihov redoslijed kao: Ruta, Psalmi, Job, Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Jeremijine tužaljke, Daniel, Svitak o Esteri, Ezra, Ljetopisi.[111]

Jedna od velikih razlika između babilonske i tiberijanske biblijske tradicije upravo je redoslijed knjiga. U babilonskoj tradiciji Izaija je smješten nakon Ezekiela, dok Ljetopisi otvaraju Ketuvim u tiberijanskoj, a zatvaraju ga u babilonskoj tradiciji.[112]

Ketuvim je posljednji od tri dijela Tanakha koji je prihvaćen kao kanonski. Dok se Tora u Izraelu smatrala kanonom već u petom stoljeću prije Krista, a Raniji i Kasniji proroci kanonizirani do drugog stoljeća prije Krista, Ketuvim nije bio fiksni kanon sve do drugog stoljeća nove ere.[108]

Međutim, dokazi upućuju na to da je narod Izraela dodavao ono što će postati Ketuvim svojoj svetoj literaturi ubrzo nakon kanonizacije proroka. Već iz 132. godine prije Krista reference sugeriraju da se Ketuvim počeo oblikovati, iako je bio bez službenog naziva.[113] Flavije Josip u svom djelu Protiv Apiona iz 95. godine nove ere tretirao je tekst hebrejske Biblije kao zatvoreni kanon u koji se "... nitko nije usudio ništa niti dodati, niti ukloniti, niti promijeniti ijedan slog...".[114] Ipak, tijekom duljeg razdoblja nakon 95. godine nove ere, Božje nadahnuće Knjige o Esteri, Pjesme nad pjesmama i Propovjednika često je bilo pod preispitivanjem.[115]

Septuaginta

Septuaginta („Prijevod sedamdesetorice“, poznata i kao („Pr sedamdesetorice“, poznata i kao LXX) grčki je prijevod hebrejske Biblije na dijalektu grčkog koine, čiji je nastanak započeo krajem 3. stoljeća pr. Kr.

Kako je prijevod napredovao, Septuaginta se proširivala. Zbirci proročkih spis pridružena su različita hagiografska djela. Također su dodane i neke nove knjige kao što su Knjiga o Makabejcima i Knjiga Sirahova. One pripadaju skupini takozvanih apokrifnih knjiga, odnosno knjiga čija je autentičnost osporena. Uključivanje tih tekstova, kao i tvrdnje o određenim prevoditeljskim pogreškama, pridonijeli su tome da se Septuaginta počne smatrati „nemarnim“ prijevodom te je naposljetku odbijena kao valjani židovski biblijski tekst.[116][117]

Apokrifi su židovska književna djela, uglavnom nastala u razdoblju Drugoga hrama (otprilike od 550. pr. Kr. do 70. po. Kr.). Potječu iz Izraela, Sirije, Egipta ili Perzije, a izvorno su pisani na hebrejskom, aramejskom ili grčkom jeziku.[118] Njihova je svrha bila pripovijedati o biblijskim osobama i temama ili ih dodatno razraditi. Njihovo podrijetlo nije sasvim jasno. Nekada se smatralo da je među grčko-govorećim Židovima u Aleksandriji postojao poseban „aleksandrijski kanon“, no ta je teorija danas uglavnom napuštena.[119] Čini se da te knjige nisu bile prihvaćene u vrijeme kada je ostatak hebrejskog kanona bio oblikovan.[119]

Jasno je da su se apokrifne knjige koristile u novozavjetno doba, ali se nikada ne citiraju kao Sveto pismo.[120] U suvremenom judaizmu nijedna se apokrifna knjiga ne smatra nadahnutom te su stoga isključene iz kanona. Iznimka su etiopski Židovi, ponekad nazivani Falaše, koji imaju prošireni kanon koji uključuje i neke apokrifne knjige.[121]

Rabini su također nastojali razlikovati vlastitu tradiciju od novonastajuće kršćanske tradicije. Osim toga, isticali su božanski autoritet hebrejskog jezika nasuprot aramejskom i grčkom, premda su upravo ti jezici bili svakodnevni jezici mnogih Židova toga vremena. Aramejski je kasnije također stekao status svetog jezika, poput hebrejskog.

Uključivanje Teodocionova prijevoda

Knjiga proroka Daniela sačuvana je u dvanaest poglavlja masoretskoga teksta, ali i u dvjema duljim grčkim verzijama: izvornoj verziji Septuaginte te kasnijem prijevodu Teodociona iz 2. stoljeća. Obje grčke verzije sadrže tri dodatka Danielu: Molitvu Azarijinu i Pjesmu trojice mladića, priču o Suzani i starješinama te priču o Belu i Zmaju.

Teodocionov je prijevod bio toliko raširen u ranoj Crkvi da je gotovo potpuno potisnuo stariju verziju Septuaginte. Sveti Jeronim u predgovoru svojem prijevodu Daniela zapisuje da su crkve javno čitale Daniela prema Teodocionovu tekstu, a ne prema izvornom tekstu Septuaginte.[122] Jeronim također spominje da je Heksapla sadržavala bilješke koje su ukazivale na velike razlike između Teodocionove verzije Daniela i starijih grčkih te hebrejskih tekstova.

Teodocionov Daniel bliži je sačuvanom masoretskom tekstu, koji je temelj većine suvremenih prijevoda Biblije. Upravo je ta verzija uključena i u službeno izdanje Septuaginte koje je 1587. godine objavio papa Siksto V.[123]

Konačni oblik

Tekstualni kritičari danas raspravljaju o tome kako pomiriti starije mišljenje da je Septuaginta „nemaran“ prijevod s dokazima iz svitaka s Mrtvog mora, pronađenih u Kumranu, Vadiju Murabba'atu, Nahal Heveru i Masadi. Ti su rukopisi između tisuću i tisuću tristo godina stariji od Lenjingradskog kodeksa iz 1008. godine, koji je temelj masoretskoga teksta.[124]

Svitci su potvrdili velik dio masoretskoga teksta, ali su pokazali i brojna odstupanja. Mnoga od tih odstupanja podudaraju se sa Septuagintom, samarijanskim Petoknjižjem ili grčkim Starim zavjetom.[116]

Među kumranskim rukopisima nalaze se i primjerci nekih tekstova koji su kasnije proglašeni apokrifnima.[119] Danas je poznato da su knjige poput Siraha, Jošuinih psalama, Tobije i Jeremijine poslanice postojale i na hebrejskom jeziku.[125]

Septuagintine verzije nekih biblijskih knjiga, poput Daniela i Estere, dulje su od verzija koje se nalaze u židovskom kanonu. S druge strane, Jeremija je u Septuaginti kraći nego u masoretskom tekstu, no u Kumranu je pronađena i kraća hebrejska verzija Jeremije.[116]

Rukopisi knjiga Izaije, Izlaska, Jeremije, Daniela i Samuela pokazuju značajne i važne tekstualne razlike u odnosu na masoretski tekst.[116] Zbog toga se Septuaginta danas više ne smatra jednostavno lošim ili nemarnim prijevodom, nego pažljivim prijevodom drukčije hebrejske tekstualne tradicije ili redakcije određenih biblijskih knjiga. Rasprava o tome kako najbolje opisati te različite tekstualne oblike i dalje traje.[116]

Pseudepigrafske knjige

Pseudepigrafi su djela kojima je autorstvo pogrešno pripisano. Neko djelo može biti pseudepigrafsko, a da pritom nije krivotvorina, jer je krivotvorina namjerno varljiva. Kod pseudepigrafa je autorstvo pogrešno preneseno ili pripisano iz različitih razloga.[126] Primjerice, Evanđelje po Barnabi tvrdi da ga je napisao Barnaba, suradnik apostola Pavla, no svi sačuvani rukopisi potječu iz srednjega vijeka.

Apokrifna i pseudepigrafska djela nisu isto. Apokrifi obuhvaćaju sve spise koji tvrde da su sveti, ali se nalaze izvan kanona jer nisu prihvaćeni kao autentični. Pseudepigrafi su šira književna kategorija koja obuhvaća sva djela, bila ona kanonska ili apokrifna. Takva djela mogu biti autentična u svakom pogledu osim u pitanju autorstva, koje je pogrešno shvaćeno ili preneseno.[126]

Mnogi židovski religijski spisi nastali između otprilike 300. prije Krista i 300. poslije Krista opisani su kao pseudepigrafski, iako nisu svi takvi. Taj se pojam također primjenjuje i na neke knjige Novoga zavjeta čije se autorstvo dovodi u pitanje.

Među starozavjetnim pseudepigrafima ubrajaju se:[127]

Henokove knjige

Među najpoznatijim pseudepigrafskim djelima nalaze se Henokove knjige: 1 Henok, 2 Henok i 3 Henok. Druga knjiga Henokova sačuvana je samo na staroslavenskom jeziku, dok je Treća knjiga Henokova sačuvana na hebrejskom i potječe iz razdoblja između 5. i 6. stoljeća. To su drevni židovski religijski spisi koji se tradicionalno pripisuju proroku Henoku, pradjedu patrijarha Noe. Odlomci Henokove knjige pronađeni među kumranskim svicima potvrđuju njezinu veliku starost.[128] Smatra se da najstariji dijelovi, osobito Knjiga stražara, potječu iz približno 300. godine pr. Kr., dok je najmlađi dio, Knjiga prispodoba, vjerojatno sastavljen krajem 1. stoljeća pr. Kr.[129]

Henokova knjiga nije dio biblijskog kanona koji prihvaća većina Židova, osim zajednice Beta Israel. Većina kršćanskih Crkava i tradicija smatra Henokove knjige povijesno ili teološki zanimljivima, ali ih ne prihvaća kao kanonske spise. Dijelovi Henokove knjige citirani su u Judinoj poslanici i u Poslanica Hebrejima, no to nije dovelo do njihova uključivanja u kanon.[130]

Iznimku predstavljaju Etiopska pravoslavna Crkva Tewahedo i Eritrejska pravoslavna Crkva Tewahedo, koje Henokovu knjigu smatraju kanonskom.[128] Etiopska Biblija ne temelji se izravno na grčkoj Bibliji, a etiopska Crkva ima nešto drukčije shvaćanje kanona od ostalih kršćanskih tradicija.[131] U Etiopiji pojam kanona nije jednako strogo određen kao drugdje, premda nije ni potpuno otvoren.[131]

Henokova knjiga ondje se već dugo smatra nadahnutim Svetim pismom, no nadahnutost i pripadnost kanonu ne smatraju se uvijek potpuno istim pojmovima. Službeni etiopski kanon sadrži 81 knjigu, ali se do toga broja dolazi na različite načine i kroz različite popise knjiga. Zbog toga je Henokova knjiga u nekim popisima uključena, a u drugima nije.[131] Prema dostupnim dokazima, Henokova knjiga danas se smatra kanonskom i u Etiopiji i u Eritreji.[128]

Židovi i Biblija

BERJAYA Podrobniji članak o temi: Biblijski rukopisi

Židovi je nazivaju Tora ('Zakon', odnosi se na Petoknjižje), Mikrah ('Čitanje'), Kitbe kodeš ('Sveti spisi') ili Tanakh (pokrata za Tora, Neviim i Ketuvim, odnosno 'Petoknjižje, Proroci i Pisma'). Kanon biblijskih knjiga proglasili su 90. godine u Jamniji; priznali su 24 knjige nadahnutima i obvezatnima za židovsku vjeru. U kanon nisu uvrstili sedam knjiga koje su nastale u Aleksandriji od tamošnjih židova, a napisane su na grčkom jeziku. Dijele Bibliju na tri skupine: Tora ('Petoknjižje'), Nevi'im ('Proroci') i Ketuvim ('Mudrosne knjige'). Stari zavjet pisan je hebrejskim jezikom, izuzev dijelova Ezre i Daniela te nekoliko riječi u Knjizi Postanka i u Jeremiji pisanih aramejskim jezikom. Završnu redakciju židovskog dijela Biblije napravila je Velika skupština u doba perzijske vlasti (6. – 4. st. pr. Kr.). Izvorno su biblijske knjige pisane na svitcima pergamenta. Od Ezrina vremena židovska je Biblija pisana aramejskim pismom, dok su Samaritanci zadržali staro feničko pismo. Očuvanje biblijskog teksta bio je zadatak prepisivača (heb. sofer: 'pisac') koji su ustanovili predaju čitanja Biblije u vremenu do Isusa Krista. Pisari nasljednici sofera u stoljećima nakon Krista postali su poznati kao Masoreti. Oni su uočavali preinake koje su učinili Soferi, te su ih bilježili na margini ili na kraju hebrejskog teksta. Te marginalne bilješke postale su poznate kao Masora. Masora navodi 15 izvanrednih točaka Sofera, naime, 15 riječi ili izraza u hebrejskom tekstu koje su označene točkama ili potezima. Neke od tih izvanrednih točaka ne utječu na prijevode ili na tumačenje, ali druge utječu i važne su. Soferi su dozvolili da ih njihov praznovjeran strah od izgovaranja imena Jahve odvede u zamku da ga na 134 mjesta promjene u Adonaj (Gospodin) a na nekim mjestima Elohim (Bog). Te emenacije bile su vrlo vjerojatno učinjene s dobrim namjerama, jer je izgledalo da izvorni oblik pokazuje ili nepoštovanje Boga ili omalovažavanje njegovih zemaljskih slugu. Budući da hebrejski jezik izvorno ne piše samoglasnike, prvotni je čitatelj morao izgovarati vokale iz svog poznavanja jezika. I u hrvatskom jeziku postoje standardne kratice koje se upotrebljavaju, a u kojima se ponavljaju samo suglasnici. Slično tomu, hebrejski je obuhvaćao niz riječi sastavljenih samo od suglasnika. Stoga se izrazom „suglasnički tekst” misli na hebrejski tekst bez ikakvih oznaka za vokale. Tri škole Masoreta bile su uključene u razvoj vokalizacije i označavanja naglasaka u konsonantskom tekstu; babilonska, palestinska i tiberijska. Standardno tiskano izdanje hebrejske Biblije sve do 19. stoljeća bila je Druga rabinska Biblija Jacoba ben Chayyima, objavljena 1524. Tek od 18. stoljeća izučavatelji su počeli unapređivati kritičko proučavanje hebrejskog teksta.

Biblijske knjige

Pogledajte i: Dodatak:Biblijske knjige te Kratice biblijskih knjiga
Stari zavjet

Novi zavjet

Biblijska znanost i tumačenja

Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prijepisi, tzv. tekstovni svjedoci. Služeći se njima, biblijska znanost nastoji strogim znanstvenim metodama prirediti što pouzdaniji biblijski tekst, tzv. kritičko izdanje Biblije. Židovi tumače Bibliju doslovno i propovjednički, tražeći u njoj skriveni, dublji smisao, tumače je već od 2. stoljeća pr. Kr. sve do danas (Midraš, halaha, hagada i dr.). U novije doba židovski tumači Biblije uzimaju u obzir rezultate arheologije i drugih znanosti, te se približuju kršćanskim biblijskim komentarima. Kršćani tumače Bibliju od početka II. st.: aleksandrijska škola zastupala je alegorijsko tumačenje, antiohijska škola doslovno. U srednjem vijeku skolastika je dalje razvila metode tumačenja: doslovno, alegorijsko, moralno i anagogično ili mistično tumačenje. Katolici u tumačenju Biblije slijede tradiciju Crkve i crkvenog učiteljstva, a protestantske se zajednice oslanjaju većinom na osobno nadahnuće. U novije doba razvijene su u katolika, protestanata i u Židova suvremene znanstvene metode tumačenja Biblije (egzegeza, hermeneutika). Suvremeni pristupi i metode tumačenja imaju intererkonfesijsko obilježje (tzv. „ekumenski prijevodi”).

Biblijski prijevodi

Najpoznatiji prijevodi su Septuaginta ('Prijevod Sedamdesetorice') na grčki i Vulgata, prijevod sv. Jeronima na latinski jezik. Francuski isusovci pripremili su poznatu Jeruzalemsku Bibliju, s brojnim komentarima, fusnotama i poveznicama.

Na engleskom jeziku najpoznatiji je prijevod kralja Jakova (KJV tj. King James Version).

Hrvatski prijevodi

BERJAYA
Prijevod Biblije na hrvatski jezik Matije Petra Katančića (1831.): Sveto Pismo Novog' Zakona (Sveta evangjelja i Dilla Aposhtolah).
BERJAYA Podrobniji članak o temi: Hrvatski biblijski prijevodi

Dijelove Biblije prevodili su Bartol Kašić, Marko Marulić i brojni hrvatski književnici. Matija Petar Katančić objavio je prvi cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski jezik 1831. Nadbiskup vrhbosanski Ivan Evanđelist Šarić objavio je svoj prijevod 1941. i 1942. godine.

Danas je u bogoslužju među Hrvatima najkorištenija tzv. Zagrebačka Biblija, koja je doživjela više od dvadeset izdanja od prve objave 1968. godine.

Godine 1952. Ivan Jakšić i Martin Meršić preveli su Novi zavjet na gradišćanskohrvatski jezik. Vid Balog preveo je Novi Testament na kajkavski.

Od 1975. do 1984. godine, na zahtjev stockholmskog Instituta za prijevod Biblije, Mirza Kazar preveo je Bibliju na azerski jezik, a taj je prijevod tiskan u Zagrebu 1982. godine.

Znanost

Biblija sadrži niz referencija, aluzija, izjava i opisa prirodnih zakona. Jedan dio njih je i znanstveno potvrđen.[132]

  • Astronomija: kružni oblik Zemlje (Iz 40,22), užarena Zemljina kora (Job 28,5), Zemlja u svemiru (Job 26,7), zvjezdano nebo (Jer 33,22), nejednakost zvijezda (Kor 15,41), ograničeni vijek nebeskih tijela (Mt 24,35), svemir tvore nevidljive čestice (Hebr 11,3), Sunčevi fenomeni (Još 10,12)
  • Hidrologija: hidrološki ciklus (Prop 1,7), agregacijska stanja vode (Am 9,6; Job 36,27-28; Ps 135,7), Opći potop (Post 6,13-22), potpoljene planine (Ps 104,6)
  • Fiziologija: nužnost krvi za život stvorenja (Lev 17,11)
  • Infektologija: važnost sanitizacije (Lev 11,28 i 13,1-5).

Vidite još i:

Izvori

  1. ↑ Definition of Bible | Dictionary.com. www.dictionary.com (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 15. listopada 2006.
  2. ↑ Bandstra 2009, pp. 7; Gravett et al. 2008, p. xv.
  3. ↑ Beekes 2010, str. 246–247.
  4. ↑ Brake 2008, str. 29.
  5. ↑ Hamilton, Mark. From Hebrew Bible To Christian Bible | From Jesus To Christ – The First Christians | Frontline. www.pbs.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. lipnja 2018.
  6. ↑ Bruce 1988, str. 214.
  7. ↑ Liddell, Henry George; Scott, Robert. A Greek-English Lexicon, βιβλίον. www.perseus.tufts.edu. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. studenoga 2019.
  8. ↑ The Catholic Encyclopedia. Newadvent.org. 1907. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. lipnja 2010. Pristupljeno 23. travnja 2010.
  9. ↑ Carr, David M. The formation of the Hebrew Bible: A new reconstruction. Oxford University Press, 2011. p. 5
  10. ↑ Swenson 2021, p. 12; Rogerson 2005, p. 21; Riches 2000, ch. 2.
  11. ↑ Riches 2000, str. 9.
  12. ↑ Lim 2017, str. 7; 47.
  13. ↑ Hendel i Joosten 2018, str. ix, 98–99, 101, 104, 106.
  14. ↑ Lim 2017, pp. 38, 47; Ulrich 2013, pp. 103–104; VanderKam & Flint 2013, ch. 5; Harris & Platzner 2008, p. 22.
  15. ↑ Wegner 2006, str. 59.
  16. ↑ Wegner 2006, str. 60.
  17. ↑ Wegner 2006, str. 61.
  18. ↑ VanderKam i Flint 2013, str. 88–90.
  19. ↑ Wegner 2006, str. 62–63.
  20. ↑ Wegner 2006, str. 64–65.
  21. ↑ Hayes 2012, str. 9.
  22. ↑ Hayes 2012, str. 9–10.
  23. ↑ Lim 2017, str. 40.
  24. ↑ The Old Testament in Greek  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. svibnja 2023. (Wayback Machine) – Greek manuscripts. British Library. Retrieved 20 May 2023.
  25. 1 2 Segal 2010, str. 363.
  26. ↑ Dorival, Harl i Munnich 1988, str. 111.
  27. ↑ Lavidas 2021, str. 30.
  28. ↑ Lim 2017, pp. 45–46, 58; Hayes 2012, ch. 1; Brown 2010, Intro.; Carr 2010, p. 250; Bandstra 2009, pp. 8, 480; Gravett et al. 2008, p. 47; Harris & Platzner 2008, p. 27; Riches 2000, ch. 3.
  29. 1 2 Dines, Jennifer. 2004. The Septuagint. Bloomsbury Publishing. str. 4. ISBN 978-0-567-60152-0
  30. 1 2 Hauser, Watson i Kaufman 2003, str. 30–31.
  31. ↑ Wegner 1999, str. 172.
  32. ↑ Swenson 2021, str. 29.
  33. ↑ Phillips 2016, str. 288–291.
  34. ↑ Lavidas 2021, str. 75.
  35. ↑ VanderKam i Flint 2013, str. 87.
  36. ↑ Lim 2017, pp. 46–49; Ulrich 2013, pp. 95–104; VanderKam & Flint 2013, ch. 5; Bandstra 2009, p. 8; Gravett et al. 2008, p. 482; Harris & Platzner 2008, pp. 23–28.
  37. ↑ VanderKam i Flint 2013, str. 91.
  38. ↑ Schaff 1885, Chapter XLIX(Commentary on John 13:26)
  39. ↑ Hauser, Watson i Kaufman 2003, str. 31–32.
  40. ↑ Lim 2017, pp. 45–46; Brown 2010, Intro. and ch. 1; Carr 2010, p. 17; Bandstra 2009, pp. 7, 484; Riches 2000, chs. 2 and 3.
  41. ↑ Gurry 2016, str. 117.
  42. ↑ Rezetko i Young 2014, str. 164.
  43. ↑ Wegner 2006, str. 300.
  44. ↑ Wallace 2009, str. 88.
  45. ↑ Wegner 2006, str. 40–41, 300–301.
  46. ↑ Mowry 1944, str. 76, 84, 85.
  47. ↑ Mowry 1944, str. 85.
  48. ↑ Brown 1997, str. 436.
  49. ↑ Lavidas 2021, str. 29.
  50. ↑ Ehrman, Bart D. Misquoting Jesus: The Story Behind Who Changed the Bible and Why (New York: HarperCollins, 2005) p. 72.
  51. ↑ Parker 2013, pp. 412–420, 430–432; Brown 2010, ch. 3(A).
  52. ↑ Lim 2017, p. 40; Hayes 2012, ch. 1; Brown 2010, Intro.; Carr 2010, pp. 3–5; Bandstra 2009, pp. 7–8, 480–481; Gravett et al. 2008, p. xv; Harris & Platzner 2008, pp. 3–4, 28, 371; Riches 2000, ch. 3.
  53. ↑ Lim 2017, pp. 40, 46, 49, 58–59; Hayes 2012, ch. 1; Brown 2010, Intro.; Carr 2010, pp. 3–5; Bandstra 2009, pp. 7–8, 480–481; Gravett et al. 2008, pp. xv, 49; Harris & Platzner 2008, pp. 3–4, 28, 31–32, 371; Riches 2000, ch. 3.
  54. ↑ Riches 2000, str. 7–8.
  55. ↑ Barton 2019, str. 15.
  56. ↑ Wegner 2006, str. 41.
  57. ↑ Black 1994, str. 24.
  58. ↑ Wallace 2009, str. 98.
  59. ↑ Tov 2001, str. 18.
  60. ↑ The Damascus Keters. National Library of Israel. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. srpnja 2020. Pristupljeno 1. srpnja 2020.
  61. ↑ Carr 2011, str. 5–7.
  62. 1 2 Black 1994, str. 60.
  63. ↑ Carr 2011, str. 5–7, 18, 24, 29, 42, 55, 61, 145, 167.
  64. ↑ Royce 2013, str. 461–464, 468, 470–473.
  65. ↑ Wegner 2006, str. 25.
  66. ↑ MacHaffie, Barbara J. 1992. Her Story Women in Christian Tradition. Fortress Press. ISBN 978-1-4514-0402-9
  67. ↑ Harper 2013, str. 1–14, 84–86, 88.
  68. ↑ Henry Chadwick, The Early Church, ISBN 978-0-14-023199-1
  69. ↑ Grudem, Wayne. 2018. Christian Ethics: An Introduction to Biblical Moral Reasoning. Crossway. ISBN 978-1-4335-4965-6
  70. ↑ Praet, Danny (1992–1993). "Explaining the Christianization of the Roman Empire. Older theories and recent developments". Sacris Erudiri. Jaarboek voor Godsdienstgeschiedenis. A Journal on the Inheritance of Early and Medieval Christianity. 23: 5–119.
  71. ↑ Northcott, Michael S. 1996. Clark, Stephen R. L. (ur.). The Environment and Christian Ethics. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-57631-4
  72. ↑ Hargaden, Kevin. 2018. Theological Ethics in a Neoliberal Age: Confronting the Christian Problem with Wealth. Wipf and Stock. ISBN 978-1-5326-5500-5
  73. ↑ Cronin, Kieran. 1992. Rights and Christian ethics. Cambridge University Press. str. 223. ISBN 978-0-521-41889-8
  74. ↑ Gericke 2012, str. 207.
  75. 1 2 Gericke 2012, str. 210.
  76. ↑ Mittleman 2012, str. 1, 2.
  77. ↑ Barton 2007, str. 1–3.
  78. ↑ Barton 2019, str. 14.
  79. 1 2 Barton 2019, str. 40.
  80. ↑ Carmy i Shatz 2003, str. 13–14.
  81. ↑ Gericke 2012, str. 209.
  82. ↑ Fox 2007, str. 78.
  83. ↑ Barton 2019, str. 3.
  84. ↑ Mittleman 2012, str. 17.
  85. ↑ Brunner 2002, str. 494.
  86. ↑ Beach 1988, str. 25–26.
  87. ↑ Barton 2003, str. 48–50.
  88. ↑ Walzer 2012, str. 200.
  89. ↑ Souryal 2015, str. xx.
  90. ↑ Carmy i Shatz 2003, str. 13, 14.
  91. ↑ Tov, Professor Emmanuel. The Bible and the Masoretic Text. The Torah.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. svibnja 2022. Pristupljeno 3. srpnja 2022.
  92. ↑ Metzger & Katz 2010, str. 651, footnote 1.
  93. ↑ Pace 2016, str. 354.
  94. ↑ Driver, Godfrey. Introduction to the Old Testament. www.bible-researcher.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. studenoga 2009. Pristupljeno 30. studenoga 2009.
  95. ↑ Barnstone 2009, str. 647.
  96. ↑ Robinson 2006, str. 97.
  97. ↑ Cross i Livingstone 2005, str. 1072.
  98. ↑ Nahkola 2007, str. vii, xvi, 197, 204, 216–217.
  99. ↑ Baden 2012, str. 13.
  100. ↑ Greifenhagen 2003, str. 206.
  101. ↑ Greifenhagen 2003, str. 206–207.
  102. ↑ Newsom 2004, str. 26.
  103. ↑ Greifenhagen 2003, str. 224 n. 49.
  104. ↑ Rossel 2007, str. 355.
  105. ↑ Henshaw 1963, str. 20.
  106. ↑ Kraus 1993, str. 33.
  107. ↑ Kraus 1993, str. 12.
  108. 1 2 Coogan 2009, str. 5.
  109. ↑ Young 2013, str. 23.
  110. ↑ Young 2013, str. 24.
  111. ↑ Rodkinson 2008, str. 53.
  112. ↑ Phillips 2016, str. 300–301.
  113. ↑ Henshaw 1963, str. 16–17.
  114. ↑ Lightfoot 2003, str. 154–155.
  115. ↑ Henshaw 1963, str. 17.
  116. 1 2 3 4 5 Fitzmeyer 1992, str. 41.
  117. ↑ Marcos 2000, str. 21.
  118. ↑ Pace 2016, str. 349–350.
  119. 1 2 3 Blocher 2004, str. 82.
  120. ↑ Blocher 2004, str. 86.
  121. ↑ Gerber 1994, str. 43–46.
  122. ↑ St. Jerome, Commentary on Daniel (1958) pp. 15–157. www.tertullian.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. svibnja 2010. Pristupljeno 2. veljače 2022.
  123. ↑ Catholic Encyclopedia (1913)
  124. ↑ Fitzmeyer 1992, str. 40.
  125. ↑ Fitzmeyer 1992, str. 14, 52.
  126. 1 2 Metzger 1972, str. 4.
  127. ↑ Harris 1985, str. vii, 197–221, 223–243.
  128. 1 2 3 Stuckenbruck & Erho 2011, str. 259, 267.
  129. ↑ Fahlbusch i Bromiley 2004, str. 411.
  130. ↑ The Book of Enoch and The Secrets of Enoch. reluctant-messenger.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. lipnja 2014.
  131. 1 2 3 Stuckenbruck & Erho 2011, str. 261.
  132. ↑ Grunge, The Bible Gateway. Science confirms these parts of the Bible thepremierdaily.com

Literatura

Vanjske poveznice

Cjeloviti prijevodi Biblije hrvatskim jezikom:

Ostali projekti

BERJAYA Wikizvor ima izvorni tekst Sveto pismo
BERJAYA Wikicitati imaju zbirke citata o temi Biblija
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Biblija&oldid=7575320"