Tusi
 | |
| Prapovijest Kine | 3 Suverena i 5 Careva |
| Dinastija Xia 2100. – 1600. pr. Kr. | |
| Dinastija Shang 1600. – 1046. pr. Kr. | |
| Dinastija Zhou 1045. – 256. pr. Kr. | |
| Zapadni Zhou | |
| Istočni Zhou | Proljeće i jesen |
| Zaraćene države | |
| Dinastija Qin 221. – 206. pr. Kr. | |
| Dinastija Han 206. pr. Kr. – 220. | |
| Zapadni Han | |
| Dinastija Xin 9. – 23. | |
| Istočni Han | |
| Tri kraljevstva 220. – 280. | |
| Dinastija Jin 265. – 420. | |
| Zapadni Jin | |
| Šesnaest kraljevstava 304. – 439. |
Istočni Jin |
| Južne i Sjeverne dinastije 420. – 589. | |
| Dinastija Sui 581. – 618. | |
| Dinastija Tang 618. – 907. (prekinuta od Drugog Zhoua) 690. – 705. | |
| Liao 907. – 1125. |
Pet dinastija i Deset kraljevstava 907. – 960. |
| Zapadna Xia | Sjeverni Song |
| Dinastija Jin | Južni Song |
| Dinastija Yuan 1271. – 1368. | |
| Dinastija Ming 1368. – 1644. | |
| Dinastija Qing 1644. – 1911. | |
| Republika Kina 1912. – 1949. | |
| Narodna Republika Kina | Republika Kina (Tajvan) |
Tusi (kineski: 土司, pinyin: tǔsī) je naziv za plemenske vođe koje su bili priznati kao carski službenici za kineskih dinastija Yuan, Ming i Qing, uglavnom u Yunnanu.
Sustav općenito poznat kao sustav izvornih starješina (kineski: 土司制度, pinyin: tǔsī zhìdù) potječe iz upravnog uređenja dinastije Yuan nakon osvajanja Dalija 1253. god., sve do mongolskog osvajanja pod zapovjedništvom Kublaj kana, brata velikog Kana.[1] Bivša vladajuća dinastija Duan je imenovana kao carski namjesnici, a lokalni čelnici su upravljali manjim upravnim regijama. Duan Xingzhi, posljednji kralj Dalija, imenovan je kao prvi lokalni vladar, što je on prihvatio kao položaj smirivanja nemira. No, nakon Kublaj kanovog odlaska, izbili su nemiri između pojedinih frakcija. Go. 1255. i 1256., Duan Xingzhi predstavljen je na dvoru gdje je ponudio caru Mengu karte Yunnana i savjete kako uništiti pobunjena plemena. Duan tada poveo znatnu vojsku u ime mongolskei vojske i do kraja 1256. Uryankhadai je posve pokorio Yunnan. God. 1381., Ming car Zhu Yuanzhang poslao je vojsku protiv posljednjeg ostatka snaga dinastije Yuan, koju je predvodio knez Lianga Basalawarmi, koji je počinio samoubojstvo. Tako je Duan Gong, nasljednik Duan Xingzhija, postao posljednji predstavnik ostataka Yuan snaga. On se odbio predati i pokušao obnoviti bivše Dali kraljevstvo kao vazalnu državu. Nakon poraza u bitci, preživjela braća Duan su odvedeni u ropstvo u prijstolnicu i tamo su dobili neznatne položaje u unutrašnjosti države. Od tada su „stalne poglavice” zamijenjene „prenosivim dužnosnicima”", koje službeno imenuje Ming dvor.[2]
Lokalni vladari su bili obvezni davati vojnike, potisnuti lokalne pobune i plaćati godišnji danak Pekingu, svake dvije godine ili u trogodišnjim ciklusima, ovisno o njihovoj udaljenosti. Titula je potvrđena kao nasljedna (za razliku od sustava carskog ispita u središnjoj Kini), ali sukcesije, promocije i degradacije su bile pod kontrolom kineske uprave koja je zahtijevala da svaki tusi koristiti pečat i službenu povelju. Za uspostavljanje legitimnosti nasljeđivanja, tusima je naređeno da sastavepopis svojih sinova i unuka 1436. god., te da ponove popis u četiri primjerka 1441. i ponovo 1485. god. Ming je također preuzeo vladavinu za djecu mlađu od 15 godina 1489. god.[1]
Za dinastije Ming bilo je 179 tusija i 255 tuguana (domaćih civilnih zapovjednika) u Yunanu, ali je dinastija Qing znatno smanjila njihov broj. Za cara Yongzhenga bilo ih je tek 22. Dana 23. siječnja 1953. godine, Narodna Republika Kina je osnovala Autonomnu regiju Xishuangbanna Dai čime je službeno dokinut sustav tusija.
God. 2015. tri tusi mjesta (Laosicheng, Tangya i Utvrda Hailongtun) su upisana na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji.[3]
- 1 2 Bin Yang, Between Winds and Clouds: The Making of Yunnan, Ch. 4. Columbia University Press (engl.) Preuzeto 29. rujna 2015.
- ↑ Du Yuting i Chen Lufan, Did Kublai Khan's Conquest of the Dali Kingdom Give Rise to the Mass Migration of the Thai People to the South? Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. rujna 2020. (Wayback Machine), Journal of the Siam Society (Siam Heritage Trust), JSS Vol. 77.1c (1989.), slike 2.–4. (engl.) Pristupljeno 29. rujna 2015.
- ↑ Tusi Sites na UNESCO-ovim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 29. rujna 2015.
